U organizaciji HPD Gojzerica iz Požege i glavnog vodiča Stjepana Lovrenčića, 18 planinara se uputilo iz Požege 18.04.2026. u ranim noćnim satima prema Južnom Velebitu i Nacionalnom parku Paklenica.
U ekipi su bila i 4 člana HPD HZZO.
Dolaskom na plato u području Velikog Rujna, ostavili smo vozila i u 9:00 krenuli na četverosatni uspon prema planinarskom skloništu Struge i dalje prema Vaganskom vrhu.
Na putu nas je pratilo sunčano vrijeme s prekrasnim vidicima, ali s ponešto vjetra. Što smo se penjali višlje, iako je sunce i dalje sijalo, temperatura je pomalo opadala zbog bure koja je bila sve jača.
Na prijevoju Buljma (1.394 m/nv) udari su bili toliko jaki da smo morali ići unatraške da nas ne sruši i da možemo uopće disati. Prelaskom na drugu stranu prijevoja, bura je bila nešto slabija pa se moglo normalnije hodati. Tada su se pojavile poneke zaostale manje fleke snijega po uvalama i vrtačama.
Kod planinarskog skloništa Struge smo zatekli dvoje mlađih Mađara, koji obilaze Via Dinaricu. Od njih smo saznali da prema Vaganskom vrhu ima sve više snijega.
Nakon odmora za rekuperaciju organizma uz kraći odmor te hranu i piće, nastavili smo dalje prema Vaganskom vrhu. Do izvora Marasovac, se počelo pokazivati sve više snijega i to na stazi pa ga nismo mogli obići. Snijeg je bio naporan za hodanje, jer se topio i bio jako mekan…
Od izvora dalje je bilo više uzbrdica i snijeg se sve više izmjenjivao s kamenitim terenom na stazi. Tako je bilo sve do prolaska staze ispod Babinog vrha (1.738 m/nv), odnosno do pred slijedeći prijevoj. Od te točke dalje preko prijevoja cijela padina je bila prekrivena snijegom iz kojeg su provirivale pojedine stijene, a u snijegu su se mogle vidjeti „rupe“ nepoznatih karakteristika.
Glavni vodič ekspedicije, Stjepan se popeo na viši položaj da vidi kakvo je stanje iza prijevoja. S obzirom da se i s druge strane prijevoja nalazila padina prekrivena snijegom, da smo već probili vrijeme cijelog uspona za pola sata, a da smo do vrha imali još oko 1.600 metara eventualnog hoda po mekom i za hodanje jako teškom snijegu te oko 100 m uspona, uz buru i uglavnom mokre noge, odlučili smo da prekinemo uspon i vratimo se do vozila. Dok smo se vratili do vozila, noge su se osušile i jakne poskidale. Zatim smo se vozilima spustili u Starigrad Paklenicu na kratku okrjepu u lokalnom kafiću uz more i šetnjom bosim nogama kroz more. Obnovivši zalihe potrepština u obližnjoj trgovini, uputili smo se u kanjon Velike Paklenice, gdje smo parkirali vozila i oko 19:20 krenuli pješice put Ramića dvora gdje smo imali dogovorenu večeru i noćenje. Uskoro nas je uhvatio mrak u kanjonu te smo uz svjetla naglavnih lampi, umorni i iscrpljeni došli u smještaj oko 21:30. Nakon večere i brzinskog tuširanja svi smo utonuli u zasluženi odmor i san.
U nedjelju ujutro, je bilo ustajanje u 6:00, kava, doručak…i već u 7 i koju minutu smo bili na putu prema parkingu. Nakon oko sat i pol hoda, smo došli na odvojak iz kanjona koji vodi na Anića kuk (711 m/nv). 6 članova ekspedicije je odustalo od uspona na Anića kuk te su otišli u obilazak kanjona i njegovih znamenitosti, a nas 12 je ostavilo višak stvari na sigurnom mjestu uz stazu i krenulo na dvosatni uspon na vrh. Staza prema vrhu prolazi jednim dijelom ispod stijene koja je bila puna penjača na raznim smjerovima za sportsko penjanje po najvišoj stijeni u Hrvatskoj.
Zadnjih stotinjak metara se penje po oštrim i nazubljenim stijenama te su rukavice jako poželjne. Uz češće i kraće odmore, svi smo se uspješno popeli na Anića kuk, gdje smo uživali u pogledu na sve strane svijeta. Nakon odmora i fotografiranja smo se vratili do vozila, natankali gorivo u vozila i nas u Starigradu i uputili se preko Zatona Obrovačkog i dalje „Majstorskom cestom“, preko Tulovih greda i malog Alana prema autoputu za kući. Usput smo kratko zastajali na zanimljivim mjestima i vidikovcima i još malo uživali u vidicima i na povijesnim lokacijama kao što je rodna kuća Luke Modrića te Tulove grede, gdje su sredinom ’60-tih godina prošlog stoljeća snimani svjetski poznati filmovi o Winetou, a u ’90-ima vodile krvave bitke za oslobođenje i opstojnost Republike Hrvatske.
Draženko Miličević, HPD HZZO Požega
